S Katarom koji je početkom marta obustavio proizvodnju u Ras Laffanu i Mesaieedu i ubrzo nakon toga proglasio višu silu na ugovore o plinu, evropske terminske cijene prirodnog plina porasle su za oko 30% u prvoj sedmici sukoba.
U tom kontekstu, Južni plinski koridor pojavio se kao jedina glavna kopnena ruta koja dostavlja plin koji nije ruski, niti iz Zaljeva, u Evropsku uniju. Protežući se od Azerbejdžana preko Gruzije i Turske do južne Evrope, koridor je ponovo dobio stratešku važnost.
Turski plinski sistem povezuje tri plinovoda. Jedan je Južnokavkaski plinovod koji transportuje plin iz azerbejdžanskog polja Shah Deniz preko Gruzije do turske granice. TANAP zatim prolazi 1841 kilometar preko Turske do Grčke, uključujući domaći odvojak u Eskişehiru. Odatle se TAP nastavlja kroz Grčku i Albaniju do Italije. SOCAR upravlja TANAP-om, s BOTAŞ-om koji drži 30% udjela, a BP 12%.
Svaka molekula plina koja ide prema Evropi ovom rutom prolazi kroz tursku teritoriju, što Ankari daje i prednost i ranjivost.
Turska uvozi otprilike 13% svog plina iz Irana, što je oko 6 milijardi kubnih metara godišnje. Ako bi se ti tokovi poremetili, nastao bi mjesečni manjak između 500 i 600 miliona kubnih metara, prema analizi think tanka TEPAV sa sjedištem u Ankari iz marta 2026.
Iako bi podzemno skladištenje i dodatna kupovina LNG-a mogli ublažiti neposredni utjecaj, troškovne implikacije bile bi značajne, prenosi SEEbiz.
Izloženost nafti čini se ograničenijom. Iračka sirova nafta teče punim kapacitetom kroz naftovod Kirkuk-Yumurtalık od sredine marta 2026, nakon bilateralnog sporazuma postignutog u augustu 2025. Irak čini oko 20% turskog uvoza nafte, a ova ruta u potpunosti zaobilazi Hormuz.
Međutim, širi makroekonomski utjecaj teže je apsorbovati. Godišnji turski račun za uvoz energije iznosi otprilike 65 milijardi dolara. TEPAV procjenjuje da svako povećanje cijene nafte od 10 dolara dodaje između 4,5 i 5 milijardi dolara deficitu tekućeg računa. Budžet zemlje za 2026. godinu temeljio se na pretpostavci o cijeni nafte od 65 dolara po barelu – procjeni koja više ne vrijedi.
Dimenzija Ceyhana
Naftovod Baku-Tbilisi-Ceyhan (BTC), koji je 2024. godine prevozio oko 1,2 miliona barela dnevno, završava u mediteranskoj luci Ceyhan. Zatvaranjem Hormuza, terminal je postao jedna od rijetkih izvoznih tačaka u istočnom Mediteranu koja nije direktno izložena rizicima plovidbe u Zaljevu.
Energetska infrastruktura sve je više isprepletena sa sigurnosnim razlozima. Ankara je rasporedila borbene avione F-16 i sisteme protivzračne odbrane na Sjeverni Kipar, proširila pomorski nadzor u okviru projekta GTH u istočnom Mediteranu i pregovara o sigurnom prolazu za turske brodove nasukane u blizini Hormuza.
Dok se kapacitet naftovoda širi, proizvodnja plina uzvodno ne prati taj tempo.
TAP je u januaru 2026. dodao 1,2 milijarde kubnih metara (bcm) godišnjeg kapaciteta i cilj mu je dosegnuti 20 bcm do 2027. TANAP cilja na 31 bcm do 2026. i do 60 bcm u punom kapacitetu, ovisno o daljnjim nadogradnjama infrastrukture. Njemački SEFE potpisao je 10-godišnji ugovor za do 1,5 bcm godišnje, a azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev naznačio je da će izvoz u još dvije evropske zemlje početi ove godine.
Ipak, ograničenja u opskrbi i dalje postoje. Većina azerbejdžanskog izvoznog plina dolazi iz polja Shah Deniz, kojim upravlja BP, koji nije potvrdio proširenu proizvodnju za svoju drugu fazu. Polje Absheron, kojim upravlja TotalEnergies, proizvelo je 1,6 bcm u 2025, ali planirano proširenje na 6 bcm i dalje čeka konačnu investicijsku odluku.
Nedavna analiza izazvala je sumnje u sposobnost Azerbejdžana da u bliskoj budućnosti ispuni svoj cilj opskrbe EU od 20 bcm godišnje. U međuvremenu, ni SOCAR ni BOTAŞ nisu otkrili jesu li se protoci kroz TANAP promijenili od zatvaranja Hormuškog moreuza, a podaci za prvi kvartal 2026. još nisu objavljeni.
Implikacija je jasna: dok infrastruktura napreduje, ograničavajući faktor je dostupnost plina.
Globalni tokovi nafte pod pritiskom
Kriza u Hormuzu vjerovatno neće uskoro završiti. U mirnodopskim uslovima, otprilike 20 miliona barela dnevno - oko jedne petine globalne potrošnje - prolazi kroz moreuz, prvenstveno usmjeren prema azijskim tržištima, uključujući Kinu, Indiju, Japan i Južnu Koreju.
Prema Međunarodnoj agenciji za energiju (IEA), otprilike 350 tankera za naftu trenutno je nasukano u tom području, a samo oko 80 brodova uspjelo je proći kroz moreuz od zatvaranja.
Iran je upozorio da bi se tankeri povezani sa Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima mogli smatrati legitimnim metama.
Alternativne izvozne rute ostaju ograničene. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati mogu djelimično zaobići Hormuz putem naftovoda i luka izvan Zaljeva. Rijadov naftovod Istok-Zapad do Yanbua već je omogućio rekordan izvoz od 5,9 miliona barela dnevno iz zapadnih luka, s očekivanim kapacitetom koji će doseći 7 mb/d. UAE izvozi preko Fujairaha u Omanskom zaljevu, iako su količine i dalje skromne.
Zajedno, ove alternative nude do 5,5 mb/d dodatnog kapaciteta. Međutim, analitičari upozoravaju da to nije dovoljno da se nadoknadi gubitak protoka kroz Hormuz. Kompanija za podatke Kpler procjenjuje da bliskoistočni izvoz trenutno iznosi samo oko jedne trećine normalnih nivoa, uprkos rekordnim isporukama iz alternativnih terminala.
Druge rute suočavaju se s ograničenjima. Naftovod Irak-Turska uglavnom je neaktivan godinama, dok je infrastruktura u Kazahstanu i Azerbejdžanu ograničena. U međuvremenu, sigurnosni rizici ostaju povišeni, s prijetnjama dronovima i raketama koje se protežu izvan Zaljeva.
Druge opcije
Opcije opskrbe na većim udaljenostima – iz Sjedinjenih Američkih Država, zapadne Afrike i Latinske Amerike – ograničene su kapacitetom brodova i ograničenom mogućnošću brzog povećanja proizvodnje. Istovremeno, ruska izvozna infrastruktura i dalje se suočava s poremećajima, uprkos djelimičnom ublažavanju sankcija.
Rezultat je sve veći pritisak na globalni energetski sistem. Rystad Energy napominje da se prije sukoba očekivalo da će se tržišta suočiti s viškom od 2,6 miliona barela dnevno u 2026, s prosječnom cijenom Brenta od 60 dolara. Od izbijanja neprijateljstava cijene su fluktuirale između 80 i 120 dolara, stabilizujući se oko 100 dolara posljednjih dana.
U tom kontekstu, Južni plinski koridor postao je kritičniji nego ikad od njegovog pokretanja 2018. Ipak, središnje ograničenje se promijenilo. Problem više nije kapacitet plinovoda, već dostupnost plina za njegovo punjenje.