Nuklearni megaprojekat u Turskoj: Akuju dobija ključnu opremu za četvrti blok
Ovi parogeneratori, pojedinačne dužine oko 14 metara, prečnika četiri metra i težine 340 tona, proizvedeni su u fabrici Atommash u Volgodonsku, koja posluje u okviru mašinske divizije ruske državne korporacije Rosatom. A impozantna oprema je do gradilišta u južnoj turskoj provinciji Mersin prešla put od 3000 kilometara morskim putem. Zapadni parogeneratori se uobičajeno postavljaju u vertikalni položa, a u Sovjetskom Savezu i Rusiji, odnosno u svim VVER reaktorima kao što je onaj koji je instaliran u Akuju – oni su instalirani horizontalno. Sergej Buckih, generalni direktor kompanije Akkuyu Nuclear, istakao je da ova isporuka potvrđuje stabilnost i otpornost proizvodnih i logističkih lanaca projekta.
Prema riječima direktora fabrike Atommash Maksima Židkova, moderne nuklearke ne donose samo milijarde kilovat-časova čiste energije, već podižu kvalitet obrazovanja, nauke i otvaraju radna mjesta u sektorima od poljoprivrede do medicine.
Akuju je prva nuklearna elektrana u Turskoj, a specifična je po tome što Rosatom gradi 4 reaktora tipa VVER-1200 po takozvanom BOO modelu (build-own-operate / izgradi-posjeduj-upravljaj). To znači da ruska državna kompanija ostaje trajni vlasnik i operater elektrane, dok Turska kupuje proizvedenu struju po unaprijed ugovorenim tarifama.
Što se tiče hronologije, podsjetimo samo na kratko: 2018. godine je izdata građevinska dozvola za prvi blok i započeti su radovi: 2020. su otpremljeni prvi parogeneratori za blok 1; u aprilu 2023 – nuklearno gorivo je zvanično isporučeno na lokaciju, čime je ona postala zvanično "nuklearni objekat". Prvi beton za četvrti blok izliven je u avgustu 2023. godine. Kada kompletna elektrana ukupne snage 4 800 megavata bude završena, očekuje se da će pokrivati oko 10% ukupnih potreba Turske za električnom energijom, a planirano je da blok 1 počne da isporučuje struju u turski energetski sistem tokom 2026. godine.
Planovi za Sinop, Trakiju i male reaktore
Uspješna realizacija projekta Akuju podstakla je Tursku da ubrza svoje dugoročne nuklearne planove. Ankara uveliko razvija projekat za drugu nuklearnu elektranu na lokacijama Sinop i u Trakiji sa Kinom i Kanadom.
Pored velikih elektrana, Turska aktivno razvija planove za implementaciju malih modularnih reaktora (SMR). Cilj države je da do 2050. godine kroz SMR tehnologiju integriše dodatnih 5 gigavata (odnosno 5000 megavata) kapaciteta, što bi u praksi značilo postavljanje ekvivalenta od najmanje velikog broja SMR jedinica, prenosi Ekapija.
Nuklearna perspektiva primećuje da model BOO (Build-Own-Operate), koji je primijenjen na Akuju, predstavlja specifičan oblik geopolitičke i ekonomske simbioze: Turska dobija preko potrebnu baznu energiju (10% nacionalne potrošnje) i podizanje lokalne ljudske infrastrukture kroz transfer znanja i školovanje kadrova. Ali cijena te naizgled ugodne pozicije je potencijalni dugoročni gubitak energetskog suvereniteta, jer strani partner – ko god da je on – trajno posjeduje i upravlja energetskim gigantom od kojeg uveliko zavisi turski elektroenergetski sistem.Ankara potencijalno ima rešenje i svesna je opasnosti od stavljanja svih jaja u jednu korpu – pa zato pregovara sa Kinom, Južnom Korejom i Kanadom, a uporedo razvija ambiciozan plan za čak 16 malih modularnih reaktora (SMR) kroz koje želi da razvije sopstvenu, suverenu tehnološku bazu do 2050. godine.