Skoro 3 miliona radnih mjesta na Zapadnom Balkanu ugroženo klimatskim promjenama

“Kao komesarka u Panevropskoj komisiji za zdravlje i održivi razvoj SZO, vidjela sam kako klimatske promjene nisu samo zdravstvena kriza već i dubok poremećaj tržišta rada”, piše u autorskom tekstu za Svjetski ekonomski forum albanska političarka Majlinda Bregu.

Kako navodi, širom Evrope – a posebno na Zapadnom Balkanu – zelena tranzicija se sudara sa krhkim sistemima zapošljavanja, dovodeći u opasnost sredstva za život, a nudeći premalo alternativa.

Utjecaj klimatskih promjena na ljude

Na Zapadnom Balkanu, klimatska kriza nije nastala zbog topljenja glečera u polarnim regionima. Radi se o termoelektranama na ugalj koje guše vazduh na Kosovu, gdje emisije iz starijih vozila doprinose hroničnim bolestima i preranoj smrti.

Radi se o radnicima i poljoprivrednicima u Bosni i Hercegovini, raseljenim zbog poplava i ostavljenim da se bore da obnove svoje živote i sredstva za život uprkos rastućoj ekonomskoj nesigurnosti.

Također se radi o dimu od sagorijevanja otpada i biomase za grijanje u Sjevernoj Makedoniji i geografiji koja zadržava to zagađenje u dolinskom basenu, čineći Skoplje jednom od najzagađenijih prijestonica u Evropi, prenosi Bankar me.

Sve više, klimatske promjene na Balkanu, kao i u ostatku Evrope, nijesu apstraktne – one su svakodnevni poremećaj, ugrožavaju zdravlje, podrivaju radna mjesta, produbljuju nejednakost i opterećuju otpornost nekih od najranjivijih evropskih ekonomija.

Ovaj region se već suočava sa posljedicama; sada mora da predvodi sa rješenjima.

Dok se političke debate često vrte oko megavata i cijena ugljenika, još jedna linija razdora koja se pojavljuje je na tržištu rada. Skoro 3 miliona radnih mjesta na Zapadnom Balkanu je ili direktno izloženo klimatskim šokovima ili je ugroženo zbog zelene tranzicije. Brojke su otrežnjujuće.

Očekuje se da će zemlje u regionu izgubiti do 16% svog bruto domaćeg proizvoda zbog uticaja ekstremnih vremenskih uslova.

Ovo nije samo statistika; to su rudari uglja u Bosni i Hercegovini, nesigurni šta slijedi; poljoprivrednici u Albaniji koji gledaju kako im se zemlja potapa pod poplavnim vodama; i mladi ljudi koji još nijesu ušli na tržište rada, ali se već osjećaju isključenima iz njega.

Cijena neaktivnosti

Samo u 2014. godini, poplave su izbrisale više od 51.000 radnih mjesta. Poplave u Bosni 2024. godine raselile su preko 1.000 domaćinstava i primorale mala preduzeća, koja su već poslovala sa malim maržama, da se zatvore.

Crnogorska obala, srce njene turističke ekonomije, suočava se sa rastućim prijetnjama od požara i erozije. U Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu, češći toplotni talasi čine rad u ruralnom i građevinskom sektoru težim i opasnijim. U Albaniji, gdje poljoprivreda i dalje zapošljava više od jednog od tri, 15.000 hektara usjeva je izgubljeno u jednoj poplavi 2017. godine.

Klimatske promjene ne pogađaju sve podjednako. Uvijek prvo pogađaju najranjivije i njih najteže pogađaju.

Potrebna nam je zelena tranzicija, ali način na koji je dizajniramo i upravljamo odrediće da li će donijeti otpornost ili novu nestabilnost, naglašava Bregu.

Širom Zapadnog Balkana, 16 termoelektrana na mrki ugalj ostaje u funkciji, zastarjele su i zagađuju životnu sredinu. Njihovo zatvaranje nije samo klimatski imperativ, već je i društveni i politički zemljotres.

Samo u Srbiji i Bosni i Hercegovini, preko 29.000 radnih mjesta vezanih za ugalj je ugroženo. Mnoge od ovih zajednica su izgrađene oko jedne industrije. Bez plana, neće samo izgubiti posao, već će izgubiti i svoju budućnost, prenosi B92.

I dok su sredstva Evropske unije podržala 21 vodeći zeleni projekat i mobilisala 6,8 milijardi eura, troškovi tranzicije – finansijski, institucionalni i društveni – i dalje znatno prevazilaze kapacitete regiona.

Pravičan napredak

Prosječna cijena dekomisije termoelektrane na mrki ugalj na Zapadnom Balkanu kreće se od 2,5 miliona do 12 miliona eura. Lokacije poput Tuzle u Bosni, koja je stara 60 godina i među najvećim zagađivačima u Evropi, ostaju u funkciji bez jasnog puta naprijed.

Kosovo, gdje je preko polovine radno sposobnog stanovništva neaktivno, suočava se sa najvećim izazovom: čak 17% njegove radne snage moraće da promijeni radne zadatke zbog zelene tranzicije. Ovim radnicima nije potrebna retorika, već obuka, zaštita i novi putevi.

Kada klimatski šokovi udare i ljudi se osjećaju napušteno, povjerenje se smanjuje; kada se tranzicije sprovode bez jasnih alternativa, frustracija raste; i kada samo dobro povezani ubiraju plodove promjena, nejednakost se produbljuje i učvršćuje.

Ako region – i Evropa – želi da napreduje, zelena tranzicija mora se upravljati pravdom. Pravo pitanje nije da li ćemo postati zeleni, već da li ćemo sve povesti sa sobom ili ćemo ostaviti najranjivije iza sebe.