Kina i SAD u utrci za energetsku budućnost: Ko zaista vodi?

Kada se prije gotovo dvije decneije kineski predsjednik Hu Jintao pomalo stidljivo obvezao na transformaciju ekonomije prema obnovljivim izvorima energije, mnogi su na Zapadu odmahnuli rukom. Kina, tadašnja fabrika svijeta i najveći globalni zagađivač, teško se mogla zamisliti kao predvodnica zelene tranzicije. Danas, međutim, kineska dominacija u području čistih tehnologija nije tek ambicija, nego opipljiva stvarnost koju ostatak svijeta, uključujući i SAD, ne može ignorisati.

Najuvjerljiviji primjer kineske dominacije je tržište litij-ionskih baterija, esencijalne komponente električnih vozila i sistema pohrane energije. Kina danas kontrolira više od 80 posto svjetske proizvodnje tih baterija. Samo prošle godine kineski izvoz baterija dosegao je vrijednost od 65 milijardi dolara, dok je američki bio zanemarivih tri milijarde. Evropa je pritom najveći kupac kineskih baterija, što dodatno ističe paradoks europskih i američkih energetskih strategija – promoviraju zelenu tranziciju, ali tehnologiju koja je potrebna kupuju gotovo isključivo iz Kine.

No, baterije su tek dio šire slike. Kina dominira i u proizvodnji solarnih panela – na globalnoj razini drži gotovo 75 posto tržišta. Najveći svjetski proizvođači fotonaponskih ćelija poput LONGija i Jinko Solara su upravo kineski. Tokom proteklih deset godina, cijena solarne energije pala je za više od 80 posto, a glavni razlog tog drastičnog pada je masovna kineska proizvodnja koja je snizila cijene, omogućivši solarnu revoluciju širom svijeta.

Svaki drugi električni automobil je iz Kine

Kina je također vodeća i u sektoru električnih vozila. Gotovo svaki drugi električni automobil na svijetu danas proizveden je u Kini. BYD, Nio, XPeng, Geely, uz nezaobilaznu Teslu, čija najveća fabrika po broju proizvedenih vozila nije u SAD-u nego upravo u Šangaju, predvode tržište. To nije slučajno – Kina je godinama sustavno poticala ovu industriju kroz izdašne državne subvencije, gradnju infrastrukture za punjenje i jasnu regulatornu podršku.

Uz sve navedeno, iako je u apsolutnim brojkama još uvijek najveći zagađivač na svijetu, emisije su u ovoj donedavno najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu niže nego u SAD-u, Australiji ili Kanadi kad se gleda po glavi stanovnika. Prema najnovijim podacima Carbon Briefa i CREA-e, emisije CO2 u Kini su u prvoj četvrtini 2025. pale za oko 1,6 posto u odnosu na prethodnu godinu i u posljednjih 12 mjeseci smanjile su se za oko 1 posto.

Dok Kina gradi energetsku infrastrukturu budućnosti, SAD je u određenom smislu još uvijek „zarobljen“ u fosilnoj stvarnosti. Američki izvoz prirodnog plina vrijedan je preko 40 milijardi dolara godišnje. To SAD-u daje značajnu energetsku snagu u sadašnjosti, ali dugoročno je ograničavajuće. Fokusiranje na fosilne izvore sprječava intenzivnije ulaganje u tehnologije koje će dominirati budućim energetskim tržištem.

Naravno, nije da SAD potpuno ignorira obnovljive izvore. Bidenova administracija nedavno je donijela Inflation Reduction Act, zakon kojim su izdvojene stotine milijardi dolara za poticanje zelene tehnologije. No, dok je SAD tek krenuo u ozbiljnije strukturiranje svoje zelene politike, Kina već godinama gradi energetski ekosistem koji joj osigurava dominantnu poziciju na tržištu budućnosti. Tu svakako treba imati u vidu novu Trumpovu administraciju koja zelene politike nema u fokusu, a zapravo ih u velikoj mjeri i ignorira nauštrb tradicionalnog energetskog miksa.

Hvatanje vlaka tehnološkog napretka

Neki analitičari već sada ovu situaciju uspoređuju s industrijskom revolucijom 19. stoljeća. Države koje tada nisu uhvatile vlak tehnološkog napretka ostale su trajno u drugom planu. Upravo zato kineska zelena dominacija nije samo pitanje tehnologije, već i pitanje budućeg globalnog liderstva.

Istina je da SAD još uvijek posjeduje tehnološke kapacitete, znanstvene institucije i financijske resurse kojima može preokrenuti situaciju. No, vremena je sve manje. Dok Washington još uvijek raspravlja o tome treba li snažnije poticati obnovljive izvore ili se čvrsto držati fosilnih goriva zbog ekonomske stabilnosti, Kina već sada živi energetsku budućnost. Njena strategija nije samo ekonomska, nego i geopolitička – kontrola resursa, tehnologija i tržišta daje joj poluge globalnog utjecaja koje će biti teško osporiti.

Buduća energetska realnost već je stigla. Oni koji ne vide dovoljno jasno da je vrijeme za zaokret mogli bi se uskoro probuditi u svijetu kojim dominira Kina – ne zahvaljujući oružju ili tradicionalnoj politici, nego upravo kroz novu, zelenu energiju.